NEZADOVOLJNA BUBAMARA

– Dosadile su mi te crne točkice. – reče bubamara svom susjedu zelenom skakavcu. – Ne sviđa mi se da svako dijete kojem sjednem na rukav broji moje točkice, koje su zaista nepotrebne.

– Ali ne, naprotiv! – odgovorio joj je skakavac. – Te crne točke vas naročito odlikuju. Ja bih bio sretan da imam takve točke, a ne da sam tako obično zelen.

– Ah, zelena boja je nešto najljepše na svijetu! – uzvikne nezadovoljna bubamara. – Pogledajte samo, vi ste zeleni, trava je zelena, pa meni izgleda da je čitav svijet zelen. Oh, da sam barem i ja zelena.

– Hop! – reče zeleni skakavac i skoči. Predugo je mirovao pa ga je opet ulovila želja za skakanjem.

Bubamara je čeznutljivo gledala za njim i zatim polako odletjela do obližnjeg potoka. Tamo je sjela na travčicu koja je izrasla koso nad vodom, pa se stala ogledavati u potoku.

Točkice mi se ne sviđaju i gotovo!! – reče glasno. – U dućanu kod svrake bila je izložba ljetnih uzoraka za haljine i ja nisam vidjela ništa točkasto. Točkasto uopće nije u modi.

No, slučaj je htio da je u travi kraj potoka ležao slikar. Bio je mlad i lijep i još k tomu pravi slikar. Malo dalje od njega, na stalku je njegova nedovršena slika i kraj nje različite boje. Bubamara je opazila slikara, a što je važnije, opazila je lončić pun zelene boje.

Njezina želja da postane zelena bila je toliko velika da se popela na rub lončića i onda se bacila u  zelenu boju.

Preuzmite dokument i pročitajte cijelu priču!